Rusi mu izbrisali sjećanje na heroin

Tridesetogodišnji Podgoričanin prošao pakleni put od narkomana do ponovo rođenog čoveka

Metode su potpuno drugačije od svega za šta sam dotad čuo. Prvi dan su mi radili

detoksikaciju. Uspavali su me na nekoliko sati i izvukli sav otrov iz mene. Kriz nijesam

ni osjetio. Uslijedili su načini liječenja čiji je cilj bio da mi izbrišu drogu iz

sjećanja, odnosno iz podsvijesti.

Sve je počelo još u srednjoj školi. Htjeli smo da budemo drugačiji od ostalih. Klinački kompleksi, valjda... Prvi džoint sam zapalio sa 16 ili 17 godina, ne sjećam se tačno. Od tog dana nijesam prestajao da pušim travu.

Kupovao sam i veće količine i prodavao klincima u školi. Mislio sam da sam faca, kaže L.T., tridesetogodišnji Podgoričanin, koji je danas, uz pomoć klinike Dr. Vorobjev, izliječeni narkoman.

Pristao je da bez otrkivanja svog identiteta čitaocima "Revije D" ispriča o heroinskom paklu kroz koji su prošli on i njegova porodica, ali i o jedinom metodu (isprobao ih je mnogo) koji mu je pomogao da, kako kaže, ponovo ugleda sunce i uživa u svijetu očima normalnog čovjeka.

Pristao je da govori u nadi da će njegova priča probuditi i spasiti mnoge koji su se našli u kandžama droge.

Srednja škola mu je, kako objašnjava, pretežno prošla u dimu trave, ali to mu nije bilo dovoljno. Njegova granica bila je, kaže, dok ne poljubi patos. To je ostvarivao mješajući marihuanu s alkoholom i antidepresivima, a onda je "provalio" "trodon", tabletu-opijat, po dejstvu sličan heroinu. I pored konstantnog uništavanja mozga i organizma uopšte, uspio je, sjeća se, da maturira s prilično dobrim uspjehom. Beo je jedan od boljih đaka u školi. L.T. je izabrao dobar fakultet. Gimnazija mu je bila dobra odskočna daska. Na prvoj godini fakulteta upoznao je najopasnijeg među drogama - heroin.

sva drogiranja u srednjoj školi bila su dobra odskočna daska, objašnjava, za smrt lično ili heroinomaniju, najstrašniju od svih bolesti zavisnosti. S prvim ispitima došla su i prva šmrkanja.

Imao sam 19 kada sam povukao prvu liniju heroina o isjetio najveću laž... Tijelo je treperilo od zadovoljstva, topio sam se od miline, osjećao ljubav, bezgraničnu ljubav... Volio sam svakog, i mislio da me svi vole. U odnosu na heroin, sve drugo je izgledalo smiješno, mislio sam da ne postoji problem koji ne mogu da riješim... Nijesam ni slutio u kakvoj sam zabludi i u šta sam se upleo, priča L.T.

Nedugo zatim našem sagovorniku trebalo je sve više da bi bio srećan i doživio stanje u kom je bio kad je prvi put uzeo heroin. a onda se, kaže, to pretvorilo u nemoguću misiju. Koliko god da je ušmrkavao, nije mu bilo dosta. Ekstaze više nije bilo. Sve se svelo na borbu protiv krize.

Nestalo je onoga što sam smatrao uživanjem... Život mi se sveo na trku za drogom i parama. Ako ne bih uzeo heroin nekoliko sati, počinjali su nesnosni bolovi i najluđe misli. Bio sam spreman na sve da bih došao do para. Nijesam imao nikakvih emocija. Bilo me je baš briga za roditelje i ono što oni preživljavaju, gledajući kako im sin umire. Nijesam imao nikakvih osjećanja. Prestao sam da volim. Zaboravio sam da se smijem i plačem, postao sam zombi. U mojoj glavi je bio samo heroin, otkriva L.T.

Tjerao je, priznaje, oca da pozajmljuje novac za njega. Ustao bi, kaže, znojav, u bolovima, bez boje u licu i nenormalnim pogledom davao ocu do znanja da mora da mu stvori novac. Nekad se dešavalo da ne može da ustane iz kreveta i tada bi otac išao u "nabavku".

Tražili su od mene da prekinem, da se skinem. U početku sam odbijao da priznam da imam problem s drogom i govorio im da mi pomoć nije potrebna, te da ću sam prekinuti kad budem htio. Onda sam shvatio da mi je, ipak, potrebna njihova pomoć. Nabavljali su mi razne tablete, vodili kod psihijatara koji su se bavili problemima zavisnosti. Bio sam u nekoliko programa, podvrgavan različitim metodama. Poslednji pokušaj su bili blokatori. Pio sam ih godinu dana, i za to vrijeme bio čist, ali čim sam prestao da ih pijem vratio sam se heroinu. Mislio sam da je to kraj i da ću ostatak života provesti u drogiranju i pokušaju da se skinem. Pomirio sam se sa sudbinom i čekao da umrem. Kad sam bio na samom dnu, Bog me je pogledao.

Čuvena moskovska klinika "Dr. Vorobjev" otvorila je odeljenje u Beogradu. Slušao sam o njihovoj uspješnosti u liječenju narkomana.

Uvjek sam potajno maštao o toj klinici, ali to je bilo i fizički i finansijski daleko, a sad su bili tu.

Mojoj sreći nije bilo kraja. Rekao sam ocu i majci da je to rješenje i da će me to sigurno izvući iz pakla. Nije trebalo dvaput da im kažem, sjeća se L.T.

Majka je, kaže, pozvala kliniku i uspjela da zakaže liječenje. I L.T. je napokon otišao po spas u Beograd. Bolnica se nalazi u Zemunu. Kad je ugledao vrata ustanove, osjećao se, priznaje, kao da je na vratima raja. Preporod je trajao 21 dan.

Na klinici rade samo ljekari iz Rusije. Metode su potpuno drugačije od svega za šta sam dotad čuo. Prvi dan su mi radili detoksikaciju. Uspavali su me na nekoliko sati i izvukli sav otrov iz mene.

Krizu nijesam ni osjetio. Uslijedili su načini liječenja, čiji je cilj bio da mi izbrišu drogu iz sjećanja, odnosno podsvijesti. Preposlednjeg danaradi se posebna procedura. Dali su mi injekciju...

Ležao sam dok su se smjenjivale slike iz svih perioda mog života, od djetinjstva do tog dana. Vidio sam svašta, prolazio kroz neke tunele, vozio se liftovima, a onda sam čuo neke glasove koji su mi govorili da uzmem drogu. Mislim da sam odbio, jer sam za vrijeme liječenja shvatio da je droga smrt i kad sam pomislio na drogu, pluća su prestala da mi funkcionišu. Mislio sam da umirem, možda sam čak i umirao, nemam pojma, ali sam odjednom progledao i vidio ljekare oko sebe. Mojoj sreći nije bili kraja, bio sam živ. Radovao sam se životu, po prvi put otkad sam zakoračio u pakao narkomanije, priča L.T.

Ljekari su mu tada rekli, kaže, pružili ruku, čestitali irekli: "SAd si ponovo rođen! Droga je prošlost, izbrisali smo ti je iz glave i vrijeme je da počneš novi šivot!"

I stvarno je tako i bilo... Potpuno sam zaboravio osjećaj koji izaziva droga i što je najbitnije, izbrisali su mi "crva", nikad više nijesam razmišljao o heroinu. Počeo sam da vodim normalan šivot, da mislim o porodici, poslu, o svemu onom o čemu razmišlja normalan čovjek.

preuzeto sa sajta klinika Dr. Vorobjev za lečenje bolesti zavisnosti (bezbolna detoksifikacija), ispovest izlečenih narkomana